Mislim da covjek obicno kasno shvati da nekog voli... sve pocne neobavezno i pre nego sto trepnes, shvatis da te neka osoba boli....svi ti trenutci udaljenosti... TAKO SMO BLIZU A TAKO DALEKO! Nekada, a cak sve cesce, jedno drugom kao stranci. Iako ti nikada nebih rekla na glas, nisi ni svestan koliko me ponekada boli tvoj leden pogled, koji mi upucujes sve cesce i cesce. Krivis me duboko u sebi za sve. A ja? Krivim sebe sto dopustam da se udaljujes sve vise od mene. Zar nevidis da sam bespomocna i da te trebam? Da me sve ovo ubija i da neznam dalje? Sve ove godine,trazeci ljubav, tebe, izgubila sam samu sebe. I napokon kada sam te nasla nisam imala vise nista da ti pruzim, nisam vise verovala da ljubav postoji. Rekao si mi da sam te naucila da hodas. Pomozi i ti meni da i ja to opet naucim... ma nedostajem sama sebi. Za mene trenutci srece postoje jos samo uz tebe. Zar svaka moja sreca mora da ima skupu cijenu? Zar su bili u pravu kada su mi rekli da je uzaludno traziti bilo sta od zivota, da zivot samo pohlepno uzima? Ne mogu i ne zelim da se pomirim sa tim. Pred svetom se samo lazno veselim. Toliko je toga u meni neizgovorenog. Umirem u sebi. Htela bih da vrisnem, da zaustavim vreme, da opet shvatim svijet. Mada je svijet za mene svakako uvijek bio lud.
Uvek si bolje poznavao svoja osjecanja. Moje srce je sve tise i tise. Prestaje da mi govori. Da me upucuje na dobro i lose, zaboravljam sta su to osjecanja. Povrijedjeno je. Bojim se da ga izgubim. Sta je covjek bez srca? Ono je jedino uvijek bilo uz mene i znalo sta me cini srecnom ili da me utjesi. Iako nekada varljivo, uvjek je kucalo i disalo punim plucima. A sada me napusta.
Kako bi bilo lijepo kada bih imala slobodu da te volim. Mogla bih da te volim, bez razmisljanja i bez kajanja... Ponekada kao da cu da izgorim u zelji za tobom....